Zapamti,ma što ti loše učinili drugi,nikada neće moći pobjeći od čovjeka u ogledalu.

Prolaze godine. Ali ono što voliš ostaje. Ono što voliš moraš raditi. Da,moraš. Jer inače nisi potpun. Loše je ako ne vičemo, a želimo vikati. Ili da ne plešemo,a želimo plesati. Jer, zašto ne bismo radili ono što volimo? Što nas sprječava? Ok,sad će netko reći da bi putovao svaki dan da su putovanja besplatna. Ok i ja bih. Taj dio možda sada nije moguć. No,tko kaže da nekad jednom neće biti moguć? Pa hoće, bit će ako to dovoljno želiš,i ako se potrudiš za to. Jer ništa ne dolazi samo. Osim ako uplatiš loto i eto baš taj da se ludo posreći pa dobiješ na lotu. Pa,ja nam svima to želim. Ali tu je uvijek izbor,uvijek nešto možeš učiniti. Dakle,ja te pitam:

"Are you happy?"


Tako jednostavno pitanje, "Jesi li sretan?". Ili možda nije. Kako kome. No,to je svakako pitanje po kojem bi trebalo živjeti. Da li ono što radim znači da sam to ja? Da li dajem svoje srce u to što radim? Bilo da je to posao,ljubav,prijateljstvo. Sve se na kraju svodi na to da čovjek mora biti sretan. Inače ne valja. Svi mi to negdje znamo, ali svjesno ignoriramo. Jer eto... Ima li razlog? Ima. Posao - loša situacija u zemlji,ostajemo na lošem poslu nesretni jer eto tako je kako je. Razmisli,možda ipak postoji način da budeš bolji,pa će i posao biti takav. Vjerojatno na poslu postoji barem jedna draga osoba kojoj se možep veseliti. Ljubav? Pa ostajemo u vezi jer eto,možda smo već godinama u vezi, prošli sa nekom osobom sve, pa tu je i obitelj,i kako sad odlučiti da je ipak bolje biti sam? Ili krenuti ispočetka. (A svaki novi dan je šansa za novi početak.) Prijatelji. Poznaješ nekog godinama opet. Možda taj netko u tebi vidi samo korist,no ipak ostajemo,održavamo kontakt i poznanstvo. Da,poznanstvo,nije to prijateljstvo.

Jesi li sretan?

Ako ste bar u jednoj rečenici gore mogli sa sigurnošću reći da ste zadovoljni, onda ste i sretni. Ili sretniji od većine. Jer danas smo svi nekako,hm...zauzeti. I lako je pronaći izliku za sve,loše odluke,loše veze,odnose... Pa jest. Lako je,i najlakše. Ako želiš biti sretan,moraš voljeti. Sebe,ljude,svoj posao,kišu,sunce i to da je danas novi dan. Razumljivo je ako imaš loš dan,razočarali su te,tu su uvijek životni putevi koji nekad nisu laki, suočavamo se sa smrću,bolestima,to su velike i teške borbe... U redu je biti i tužan. I moraš biti tužan, ali moraš biti i sretan. Ne zaboravi to.

Oznake: sreća

Neki dan sam rekla bih doživjela emocionalni procvat. Uobičajeni dan na poslu,stres,ja sva nervozna već,sama na sebe,sve oko sebe,ali uvježbanim osmijhehom uspješno sve to prikrivam,ne svaki put ali u većini slučajeva da. Kad ono javi se tihi glasić “Zašto sama sebi otežavaš?” Ignoriram. Pa opet “Možda da si koji put malo felksibilnija bilo bi ti lakše…”. Eh ta savjest. I ne,ne možeš joj pobjeći. Pa poslušam sebe I shvatim – pa ja sam u pravu! :D

Bilo bi lako da bi imali neka pravila po kojima da živimo. Onako na papiru napisana,da ih se pridržavamo. A zapravo bi baš to i svaki čovjek trebao napraviti. Uzeti papir i napisati stvari koje voli,želi,i ispod čega ne ide. Što ne prašta. Toliko dugujemo sebi. Ima trenutaka kada se toliko razočaramo u sebe ne sluteći da smo zapravo razočarani u druge. Isto tako nekad i mi razočaramo druge. Povrijedimo,nekad namjerno,nekad iz očaja,a nekad misleći da činimo ono najbolje. Tako to u životu ide. Isto je,i sa obitelji,prijateljima,u ljubavi. Isto je. I na kraju se ipak svede na jedno:

Eto,s obzirom na svu galamu koju izaziva Valentinovo,odlučih se i ja reći koju riječ na ovu temu. Obožavam vjenčanja,čarobna su. Taj jedan dan,poseban,savršen – bajka u stvarnosti. Blještavilo,cvijeće,nasmiješena lica,oblačimo otmjenu odjeću,pažljivo se spremamo,ispratimo prijatelje,obitelj,u zajednički život. Kao što rekoh – bajka. A poslije? Postoji li idealan muškarac,žena? Ne naravno. Ne bi bilo zanimljivo. Ali postoji li zbilja to,da ljudi budu sretni do kraja života? Pogledajte koliko se ljudi rastaje. Gdje je ljubav?

Oko mene se sve raspada,svi u problemima,škola,fax,obitelj,veze se raspadaju,ljudi se raspadaju pred mojim očima... ali ljudiiii glavu gore!!! Toliko nas lijepog čeka hej... I sve što nas čeka je LJEPŠE i BOLJE od prošlosti. Prošlost je prošlost,nema za nju mjesta ni u sadašnjosti,a kamoli u budućnosti. A i čemu gledati unatrag? Što dobivamo time? Veliko ništa. Zar je zaista nešto iz prošlosti vrijedno toga da ne nastavimo sa životom? Jasno treba nam vremena da neke stvari shvatimo,ali to ne znači da trebamo prestati živjeti.

Dragi moji,eto mene nakon dužeg izbivanja :)

Bez obzira na sve što prolazim u životu,uvijek se u sličnim trenucima vratim svojoj velikoj ljubavi - pisanju. Zapravo uvijek nesvjesno nešto pišem,zapisujem,neke misli,citate.. i onda se sjetih ovog svijeta i dragih ljudi i prijatelja koje sam ovdje upoznala i dan danas se čujem s njima,a nikad u životu ih nisam vidjela :)

No,da se osvrnem na temu koja me danas cijeli dan tjera na razmišljanje. Puno puta se nađemo u situaciji kad bi nešto htjeli,ali ne usudimo se,i najčešće ostane uvijek samo na - želji. Zašto smo nekad tolike kukavice učiniti nešto što zapravo želimo? Zaboravljamo da nećemo živjeti zauvijek.. i kad je pravo vrijeme za nešto probati..? nikad! Sad ili nikad. Nemojte misliti što će se dogoditi ako vam nešto ne uspije,razmišljaste što bi mogli dobiti.

Život je crtež bez gumice za brisanje rekao je netko. Zaista je. Danas će ostati zapisano onako kako ga ti napišeš. Sutra će ostati onakvo kakvim ga stvoriš. Stranice romana od života se ne pišu same, mi ih pišemo, i iako nekad ne možemo utjecati na stvari koje nam se dogode možemo utjecati na to čemu će nas naučiti. Prošlost nas može nečemu naučiti, ali i problem u kojem živimo. Bol nas može ojačati ili ćemo joj se predati… Sreća nas može učiniti boljima ili gorima. Bilo kako bilo, sami odlučujemo.

Sjećate se kako ste kao djeca bili puni snova,nade? Sve se činilo moguće? A sada kad dolazi konačno vrijeme u kojem bi neki snovi mogli postati istiniti mi nalazimo tisuće razloga zašto nešto nije moguće, ili zašto nešto ne možemo… i tako u nedogled. A je li zaista tako? Što bi vam dijete „Vi“ reklo? Što bi bilo da možete popričati sa sobom iz doba kad je sve bilo „ružičasto“? A nije bilo ružičasto, samo djeca gledaju tako na sve. Ne vide loše strane.

Mislim da nije potrebno predstavljati se,moji postovi će govoriti umjesto mene.

Jedan od strahova koji me slijede je onaj od vremena koje ne čeka. Ponekad želim da mogu zaustaviti vrijeme da napravim što trebam, da svima kažem sve što želim, da sve koje volim izgrlim i izljubim, da odem na kavu sa svima sa kojima bih trebala. I onda opet stvarnost, vrijeme ne čeka. Možeš ga iskoristiti ili gledati kako prolazi. Gdje sam ja? Nekad gledam, nekad kao da se utrkujem sa vremenom, a nekad jednostavno odustanem. Kao i svi. A to je tako pogrešno… i znamo da je pogrešno, a ipak to činimo. I onda kad shvatimo greške, vrijeme je već daleko ispred nas.